hladno
obukla sam duge čarape
22. je a 23. dolazi jesen
noćas će biti jesenji ekvinocij
isti dan i noć kao u proljeće
samo što ovdje idemo u minus
u hladnoću, u mrak, u umiranje prorode
poslednjih godina lišće ne žuti u septembru
niti opada u oktobru
eve se pomjerilo za 1 mjesec
ili i više
a onda počnu sarajevske magle i zagađenje
i prođe nam još jedna godina u čekanju
proljeća i ljeta, kojih nema
ni ove godine ih nije bilo
bila je samo kiša, i vlaga, i mahovina
teško je ma ovakvom vremenu biti optimista, biti pozitivan
i reći - šta me briga, ja ništa ne čekam, ja živim onaj tren -
da i ja živim ovaj tren
ali kako se osjećam
dok me žigucaju leđa
i dok se liječim od zdrave ishrane
dok ni srce lupa
dok imam strah od još težih i gorih promjena
jedem ribu, da, hoće li ta promjena biti dobro prohvaćena
sve ima dva kraja, i sama sam se uvjerila
no, moram razvući osmeh, makar i glumački
i iz petnih žila se potruditi
da sve saberen, a da se ne oduzmem
i da ipak i na svemu ovome kažem:
hvala ti, bože na svemu
jer sve ima svoje zašto
eto naučila sam još nešto
platila dobru cijenu za to
ali, bože moj, ne može ništa džaba
